„Ne bismo trebali misliti o đavlu kao o nekom mitu, slici, simbolu, govornoj figuri illi ideji. Ova bi nas pogreška dovela do toga da spustimo svoj gard, postanemo nesmotreni i budemo još ranjiviji. Tada sve postane prihvatljivo; prijevara, kleveta, egoizam i ostali suptilni oblici samodopadnosti jer i ‘sam se Sotona prerušava u anđela svjetla’ (2 Kor 11,14).“

(papa Franjo, “Radujte se i kličite”, 161-165)

Uskrsno vrijeme započeli smo izricanjem krsnih obećanja u slavlju Vazmenog bdjenja. Na Drugu uskrsnu nedjelju, novokrštenici tradicionalno odlažu svoje (u bdjenju obučene) bijele haljine. Ona “nutarnja bijela haljina” ostaje trajno. I makar grijesi bili opet crveni kao skrlet, zdenac Božjeg milosrđa učinit će dušu i tijelo čovjeka opet “bijelim kao snijeg” (Iz 1). Taj ocean Božjeg milosrđa tako je velik da “u njega ne može proniknuti nijedan razum, ni ljudski ni anđeoski” (Dnevnik sv. Faustine, 699). Milosrdni Bog svakome od nas daje nutarnje svjetlo da možemo nadvladati kušnju korizme: stjecanje sitosti osjetila, slave i moći ignorirajući Boga. Po zaslugama Gospodina našega Isusa Krista, Njegova Presvetog Srca i prolivene Krvi primamo uskrsnu snagu vjerovati: Bog jest ljubav (1 Iv 4). Milosrđe Božje daje nam snagu biti kao Bog: voljeti do kraja (Iv 13). I trajno živjeti ono što izričemo u (us)krsnim obećanjima: Odričem se Sotone, i svih djela njegovih i svega sjaja njegova.

Međutim, postkršćanska kultura u kojoj živimo danas pokazuje da čitavo jedno “more” ljudi nema doticaj s “oceanom” Božjeg milosrđa i plodom Pashalnog otajstva – novim povezivanjem s Ocem bezgranične sućuti. Takva kultura obilježena je traženjem surogata. I podložnošću “inventiranoj hermeneutici” – izokretanju stvarnosti, percepciji dezinformacije kao nečeg komičnog i bezazlenog. Upravo zapanjuje broj serijskih, glazbenih i filmskih scenarija koji iskazuju “simpatiju prema negativcu”. I Rolling Stonesi napisali su svojedobno pjesmu sa sličnim nazivom. Rezultat? Album po album, sezonu po sezonu, slušatelji i gledatelji upadaju u patologiju svojevrsnog Stockholmskog sindroma. No, “vuk u janjećoj koži” može biti zabavan neko vrijeme. Dok ne ogladni. A mi stojimo preblizu. Svi koji žele dodatna pojašnjenja, mogu obratiti pozornost na fenomen porasta potražnje za egzorcistima u današnjem svijetu. I njihovu svjedočanstvu o ulozi filmsko-glazbene industrije u poteškoćama onih koji im se obraćaju za pomoć.

Serija “Lucifer”, još jedna “kaša iz kuhinje” DC univerzuma (više o tome ovdje) daje novo značenje poznatoj izjavi koja se pripisuje Charlesu Baudelaireu (“Le Joueur Généreux”, 1864.): „Najljepši od trikova Sotone jest uvjeriti tebe da on ne postoji.“ I doista, već pet sezona gledatelji ove serije simpatiziraju s ljepuškastim, simpatičnim, susretljivim Luciferom. On je postao omiljeni „junak“ kojeg treba spašavati – serija bi nakon tri sezone bila otkazana da nije bilo apela milijuna obožavatelja koji su se uspjeli izboriti za još tri sezone. Šest sezona „zabave“, profita i propagande luciferijanizma. Indirektno, nenamjerno?

Do kojih granica može ići jedan dramsko-komedijski zaplet koketirajući s falsificiranjem stvarnosti a da pritom ozbiljno ne utječe na percepciju, stavove i uvjerenja gledatelja? Koliko je razumno, a time i (ne)uvjerljivo, “miješati kruške i jabuke”, projicirajući ljudsko stanje i narav na onu anđeosku? Ako već želimo biti kreativni, puno je realnije graditi takve fabule promišljajući kako bi se Bog ponašao “da je jedan od nas” (više o tome ovdje), jer on je uistinu postao jedan od nas i zato može biti puno više razumijevanja i sućuti između Boga i čovjeka nego čovjeka i anđela. U tu stvarnost proničemo po daru krštenja i krsnoj pouci koju je primio svaki kršćanin. Sadržaj Vjerovanja i Katekizam polazište su za sva naša razmatranja, na poseban način u uskrsnom vremenu, kada smo pozvani izlagati sebe sjaju istine i spoznanju slave Božje koja zasvijetli na licu Kristovu (2 Kor 4). U zajedničkoj potrazi za odgovorom, iznijet ćemo ovdje nekoliko scenarističkih okosnica zapleta serije “Lucifer” koje izokreću naopako ili ozbiljno odstupaju od stvarnosti svijeta u kojemu živimo.

  1. Bog Otac je “izokrenuti” tiranin koji manipulira svojom djecom – Stvarnost je potpuno suprotna. Bog je Otac svakog milosrđa (1 Pt) koji je anđelima i ljudima dao slobodu izbora. Lucifer je sam izabrao živjeti bez Boga i tako „otkinuo“ sebe od izvora dobrote, istine, ljepote. Izabrao je nedostatak svega toga. I zbog toga je daleko od svoje nekadašnje slave i sjaja; izobličen, iskvaren, lažac. Lucifer zapravo više ne postoji. On je svojim izborom postao Đavao, djelitelj. Rastrgao je sam sebe i spreman na sve da bi u svoje stanje uvukao ljude – razdijelio ih od Boga, izvora života i sreće. Stoga su đavao (bivši Lucifer) i njegovi demoni (pali anđeli) oni koji manipuliraju čovjekom, a ne anđeli kako to serija sugerira (u liku Mihaela).
  2. Đavao se želi promijeniti na bolje – Anđeli su duhovna bića, “iznad” vremena i prostora. Oni nisu uvjetovani osjetilima i razumom kao ljudi. Čovjek zato može promijeniti odluku dok je živ. Anđeli, međutim, vide stvarnost potpunije i izravnije i kad donesu odluke, one su konačne. Kad anđeli „padnu“, ne ustaju (više o tome progovara Katekizam; 391-393).
  1. Đavao ima Majku koja je Božica ravna Bogu – Takozvana Božica je u stvarnosti demon, još jedan pali anđeo, daleko od toga da bude ravnopravan Bogu.
  1. Stvarnost mora biti u ravnoteži između dobra i zla – U stvarnosti, zlo je nedostatak dobra. Ono ne postoji samo po sebi, nego je kao “parazit” ili “tumor” na dobrome. Nema ravnoteže tamo gdje je zlo. Ravnoteža može postojati samo tamo gdje je dobro, u svim nijansama svoje jedinstvene raznolikosti. Bog, izvor svake dobrote, istine i ljubavi, nema konkurencije.
  1. Đavao hoda ovim svijetom kao naočiti, imućni muškarac u kasnim tridesetima – Iako duhovna bića, kaže sveti Toma Akvinski (Summa Theologica, I, 50-51) mogu upravljati materijom u svrhu uzimanja fizičke vidljivosti, ta vidljivost je sukladna njihovom anđeoskom, odnosno, demonskom karakteru. Jedini način da Đavao u stvarnosti bude „unutar“ pravog ljudskog tijela jest opsjednuće (ili posjednuće) ljudske osobe koja ima svoje tijelo i dušu.
  1. Đavao može voljeti ženu – Ono što serija karakterizira kao “ljubavne” veze između demona i ljudi (Lucifer i Chloe; Lucifer i Eva; Lilith i Adam) stvarnost poznaje kao opsjednuća (ili posjednuća). Đavao mrzi ljude, jer ih smatra nižim, primitivnim bićima i pokušava unijeti razdor između ljudske duše i tijela (biološka smrt), i konačni razdor ljudske osobe i Boga (ono što zovemo “pakao” za čovjeka). Za razliku od serije, u stvarnosti Đavla ne privlači jedina žena koja je imuna na njegove nasrtaje – Gospa. Pred njom on zapravo bježi glavom bez obzira i ne može je “smisliti”.
  1. Đavao je pravedan detektiv koji mrzi lažove – U stvarnosti đavao doista proučava čovjeka kao neki “detektiv”, ali ne da bi donio pravdu. On je za pravdu sebe onesposobio jer dati svakome ono što mu pripada znači prije svega dati Bogu ono što mu pripada. Stoga je đavao mrzitelj ljudi i otac laži (Iv 8).
  1. Demoni mogu izbrisati čovjeka iz postojanja – Samo Bog stvara ni iz čega i kao takav jedini može vratiti stvorenje u ništavilo. Ipak, u svojoj dobroti, ljubavi i mudrosti, Bog, ne čini sve ono što je u stanju učiniti. Demoni, dakle, niti mogu stvoriti niti nekoga izbrisati iz postojanja; oni su tek nemoćna, oskudna stvorenja.
  1. Ljudi sami sebe dovode u stanje pakla – Ne šalju ljudi sami sebe u stanje pakla nošeni osjećajem krivnje (kako scenarij sugerira) niti mogu sami od sebe iz takvog stanja izići. Osjećaj krivnje je posljedica grijeha u koji je čovjek „ušao“ po utjecaju đavla (Post 3) i od njega se ne može osloboditi sam, nego jedino pomoću Božjom.
  1. Đavao ima vlast nad našim najdubljim čežnjama – Naše najdublje čežnje su plemenite, jer ih nam je usadio Bog. On je naša najveća čežnja. Đavao je ograničeno biće i ne zna najdublje čežnje našeg srca. Samo Krist, Sin Božji, zna što je u čovjeku (Redemptor hominis). I On nam jedini otkriva naše “dubine”.
  1. “Ispovijed je ništa u usporedbi sa šaputanjem na jastuku” – U stvarnosti, iako je dijalog bračnih drugova nešto poželjno i izgrađuje čovjeka, samo ispovijed briše grijehe, ništi utjecaj đavla i daje snagu za borbu s vlastitim manama na način na koji bračni drugovi ne mogu, a đavao svakako neće.
  2. “Kad god si pred izborom, upitaj se: što bi Lucifer učinio?” – Do sad je valjda već jasan odgovor na ovo pitanje. U stvarnosti, kad god si pred izborom, upitaj: Gospodine Isuse, što mi je činiti?